„Očima detinjstva najdalje se vidi. U njima nema laži, tu se vazduh zaista udiše, svaki čovek je prijatelj i svaka buba predstavlja proleće. Za decu se ništa ne završava, sve iznova počinje.“
—Andrija Jonić, Idi probudi ostalu decu

O knjizi
Više od 300.000 onlajn čitalaca!
Kratka priča, koja je u regionu doživela nezapamćen odziv čitalaca, od sada i u formatu ilustrovane poklon-knjige. Ilustrovala Nada Serafimović.
Šta je dete u čoveku želelo da kaže sebi?
Edicija Omnis – ilustrovane knjige za sve uzraste, koje podstiču čitaoce da razmišljaju o životu, postavljaju pitanja i inspirišu nove načine razmišljanja. Knjige iz ove edicije predstavljaju nezaboravan poklon, bilo da ih poklanjate sebi ili drugima.
Odlomak
Bilo je to jedno sasvim obično popodne. Čovek je oblačio kaput ispred ogledala spremajući se da ide na poslovni sastanak. U jednom trenutku učinilo mu se da je video odraz sebe kada je bio dete. Znao je da neće moći da se izvuče. Deca su uporna…
„Želiš li da se igramo?“, upitalo je dete sa osmehom na licu. „Umoran sam“, odgovorio je čovek tiho, „a i nemam nekih dobrih ideja za igranje.“ „Želiš li da maštamo?“, začuo se glas ponovo. „Nemam vremena za to“, odgovorio je čovek nervozno. „Žurim na veoma važan sastanak.“ „Želiš li da budemo iskreni?“, upitalo je dete iskreno. „Želim, ali to neće biti obostrano“, odgovorio je čovek. „Ja živim u neiskrenom svetu.“ „Želiš li da sanjamo?“, dete nije odustajalo. „Ja odavno spavam“, odgovorio je čovek uspavano, „ali ništa mi od snova nije preostalo.“ „Nije sve izgubljeno. Dozvoli mi da te podsetim.“ „Podseti me, samo požuri, kasnim na sastanak.“ „Istina je da ne kasniš nigde jer već si stigao. Ovo je tvoj najvažniji sastanak.“ „Znam da te se neću tako lako otarasiti“, reče čovek slegnuvši ramenima. „Takođe znam da i ne želim da te se otarasim, ali moj život je sada drugačiji.“ „Ja sam uvek tu – uzvratilo je dete držeći malu pčelu na dlanu. „To što si me zaključao negde duboko u sebi…“ „Ah! Prekini!“, čovek je povisio ton. „Nemam sada vremena da mislim na sebe! Moram da požurim, posao je na prvom mestu!“
Okrenuo se i pogledao sa strane ka ogledalu. Kaput je bio skup i dobro mu je stajao. Spustio je pogled uzdahnuvši duboko. Dete je i dalje gledalo u njega. Napravio je prvi korak ka vratima. Dete u odrazu krenulo je za njim. Bilo je to zaista jedno sasvim obično popodne.
pročitajte celu priču„Na trapezu jezika, među svetovima, Andrija se održava sa neuporedivom sigurnošću, lakoćom i majstorstvom. Jezik mu daje kuraž da se upušta u tu avanturu, a dar čini da ništa ne ostane mrtvo slovo na papiru.“
—Matija Bećković, srpski pesnik, pisac i akademik
„Uzbudljivo pripovedanje i mudro tumačenje života, uz realan odnos neizbežne borbe svetla i mraka.“
—Milovan Vitezović, srpski pisac, profesor i scenarista
„Jonić vlada jezikom, sintaksom, stilom i strukturom. To nije svakome dato, često ni svim onima koji sebe identifikuju kao književnike. Jonić ne opisuje, on doživljava i preživljava svoje strepnje. On precizno fundira svoje konstrukcije, seje oko sebe sitne i krupne zagonetke, postavlja zamke i tera vas da razmišljate o onome što čitate.“
—Dragomir Acović, srpski istoričar umetnosti, publicista i heraldičar

„Život je konstantno nedovršen proces u kome svako doba mora da iživi svoje ludilo, svaka patnja je lekcija, a svako neznanje s vremenom mora preći u znanje.“

