Njen grad

Iz zbirke priča: Dnevnik vidljiv čudnima

Novi roman nagrađivanog pisca Andrije Jonića „Poslednji organski čovek na svetu“ možete pronaći u knjižarama širom Srbije ili naručiti sa 30% popusta klikom na kvazarknjige.rs

Baš kao i svi prethodni, i taj poslednji put počeo je istim rečima. Rečima za koje sam se oduvek plašio da bi jednoga dana mogle postati istinite.
„Zbog čega si ponovo tu? Zar ne vidiš da ovo sunce hladi, zar ne vidiš da ovde nikoga nema? Koliko puta treba da ti ponovimo, koliko ti ponavljanja treba da kreneš drugim putem? “
„Ne znam, nešto se dešava, na ovom mestu gde je nekada bilo cveće sada je suvo, ispucalo tlo.  A ja… ja sam samo želeo da vidim boje.“
„Boje? Kakve boje? Oduvek si gazio po ispucalom tlu.“
„Ne… to nije istina!“,  uzviknuo sam bespomoćno „evo, poneo sam i osmeh… ona će mi ga uzvratiti ! Samo me pustite da prođem, pustite me u njen grad!“
„U redu“, odgovoriše staze „pustićemo te, ali znaj, svaki korak je jedno očekivanje! Zato dobro pazi… pazi na korake, po lošem tlu očekivanja se lome…“

***

Prelepa, ali beživotna ulazna kapija još uvek se trudi. I to je sve. Čak su mi i početne, retko ugažene staze to potvrdile. Njen grad nema stanovnika. Prazan je poput najpraznije tišine, čak i najtanji zvuk žali sebe što se čuje, ona to ne oseća pa hoda dalje noseći najtužniji grad od svih gradova sa sobom. Ona ne oseća. Upravo zbog toga ni njen grad nema osećanja. Na svakom obeležju ime je izgrebano i zaboravljeno, zgrade su visoke, a htele bi da budu više, ciljevi su zacrtani, ali iako su ostvareni, podsećaju na zgrade. Izgubljena je. I šta da radi? Ona ne vidi znakove sopstvenoga grada. I kada neko poseti njen grad, brzo se u njemu izgubi ne znajući da li je zaista na pravom mestu i da li su njegovi koraci zaista potrebni  tim ulicama. Kad neko pokuša da doda neku novu boju, boja brzo spadne, ne zadržava se ništa iskreno i čisto. Ona, zapravo, i ne zna šta želi od sopstvenoga grada. I tako, povremeno – dogodi se. Neko zaista ostane, ali nikada u boji, nikada na sigurnom, iako ulica dobije njegovo ime, iako se javi taj osećaj da svi parkovi i svi trgovi žele nekoga da vole. Tužni su oni koji veruju da je taj grad njihov. Taj grad je samo svoj, a možda ni to nije. Možda je ničiji, onako poput nje, baš onako kako i ona nikada ničija bila nije. Taman je to grad. Vidi se kroz njene oči. I da se sruši ništa ne bi niklo. U praznoj lepoti, zapravo, ništa i nije ostalo.

***

Staze su bile u pravu. Jedva sam izdržao. Ranjenih stopala teturao sam se ka izlazu. A onda, kada sam već bio dovoljno priseban da saslušam, rekle su mi još nešto, sve uglas, poput hora koji odzvanja:
„Kada stvoriš iluziju o nekome, time stvaraš još jednu osobu, taj duplikat u tvom umu živi kao neostvarena želja. Tamo je neguješ, pričaš sa njom, u zatvoru sopstvenoga uma kroz iluziju veruješ kako znaš šta prava osoba misli i oseća. Pritom, ne primećuješ da život ide dalje, zamišljene godine prolaze dok ti i dalje stojiš u mestu. Shvataš li sada? Cveće koje si video, ono nikada nije postojalo…“

Shvatio sam. Ponekad istina ume da bude teža od same iluzije. Zbog toga je se ljudi i plaše. Želeo sam da nije tako, želeo sam da ostanem, ali, baš kao i sam život, morao sam da nastavim dalje. A ona? Znala je to. Negde duboko u sebi pokušala je da me vrati. Međutim, sa koje god strane posmatrali staze, one uvek vode napred. Mi smo ti koji zamišljamo strane. Da li ću se vratiti? Ne. Tada sam poslednji put poljubio prošlost. U samo nekoliko koraka premotao sam sva lepa sećanja i za sobom ostavio svoj poslednji osmeh, dve-tri neispunjene želje i jedan grad. Njen grad.

Prijava na nove tekstove

Više od 50.000 čitalaca prati rad nagrađivanog pisca. Pridruži se!

Vaša e-mail adresa će biti korišćena isključivo za slanje novih obaveštenja (bez spama). Odjava je moguća u svakom trenutku.

NE PROPUSTITE KRATKE PRIČE

Idi probudi ostalu decu

Očima detinjstva najdalje se vidi. U njima nema laži, tu se vazduh zaista udiše, svaki čovek je prijatelj i svaka buba predstavlja proleće. Za decu se ništa ne završava - sve iznova počinje.

Bašta u mojoj glavi

Uredi sopstvenu baštu u glavi, zasadi nove misli i počupaj korov pređašnjih dana. Samo onda kada tvoj vidik ne bude polomljeno sunce i kada sopstveni otrov pretvoriš u lek, moći ćeš da hodaš novim svetovima a da ih ne uništiš.